Datum 29. travnja u skoroj budućnosti će sigurno nositi naziv Dan
svemirskog turizma. Naime, tog je datuma, 2001. godine na Međunarodnu
svemirsku postaju došao prvi svemirski turist. Premda je i danas
većini nezamislivo da svemir bude turističko odredište, kalifornijski
milijunaš Denis Tito uspio je ostvariti svoj dječački san. Istina,
koštao ga je 20 milijuna dolara i 6 mjeseci rigoroznih priprema,
ali kad si to čovjek može priuštiti svaki se ovako potrošeni dolar
isplati. Godinu dana nakon njega isto si je za rođendan poklonio
bogataš iz Južne Afrike, Mark Shuttleworth. "Nešto ovako nisam
mogao zamisliti ni u najluđim snovima. Živjeti u svemiru je kao
živjeti drugačiji život u nekom drugom svijetu. Biti u bestežinskom
stanju i gledati Zemlju tako je spektakularno i inspirirajuće. Uvjeren
sam da sam izuzetno privilegiran što mi se pružila ova prilika.",
rekao je Tito za vrijeme boravka u modulu Alfa, gdje je bio "gost"
ruskih astronauta na stanici. Ipak, nije to bilo zbog daljnjeg učvršćivanja
rusko-američke suradnje u svemiru, već iz čisto financijskih razloga.
Ruska svemirska agencija grca u financijskim problemima i svaki
dolar, a pogotovo 20 milijuna njih dobro im dođe.
Svemirski
Yugo i hohštapler
Upravo je nedostatak novca za održavanje ruske svemirske stanice
Mir prvi put pokrenuo pitanje komercijalnog svemirskog turizma.
Naime, 1997. je bila godina peha za Mir, nesreće, sudari, požari,
kvarovi i razni drugi problemi prijetili su stanici. To je polako
nerviralo NASA-u, koja je uložila pola milijarde dolara na spašavanje
Mira, ali bez koristi. Štoviše, stanica je u Americi posprdno prozvana
svemirskim Yugom. Godinu dana kasnije NASA se povlači iz projekta,
a Rusi ostaju bez novca. Spas je nađen u obliku američkog biznismena
Petera Llewellyna, koji je ponudio nevjerojatnih 100 milijuna dolara
za tjedan dana na Miru. Uzmete li u obzir da je godišnji budžet
Ruske svemirske agencije oko 120 milijuna dolara, jasno je zašto
su sa veseljem prihvatili ponudu, zanemarujući prijateljska upozorenja
većih svjetskih novinskih agencija koje su objavile da je Llewellyn
osoba koju se u našem žargonu opisuje kao smutljivca, mutikašu i
hohštaplera. To je dovelo do serije bizarnih događaja, koja je uključila
i Llewellynov prolaz na liječničkom pregledu, premda je bio 45 kilograma
pretežak za astronauta. Liječnička služba Ruske svemirske agencije
samo je konstatirala da bi za te novce u svemir poslali i slona
uz Llewellyna. I dok je on prolazio pripreme, Rusi su ispostavljali
račune za rate od po 10 milijuna dolara. Kada su nedugo prije lansiranja
shvatili da niti jedna nije plaćena, Llewellyn je dobio sugestiju
da bi bilo bolje da napusti SSSR, što mu nije teško palo.
Prvi
turist
Tada su novine objavile i jednu zanimljivu činjenicu. Naime, deset
godina ranije, 1988. američki country pjevač John Denver ponudio
je Rusima "samo" 10 milijuna dolara za tjedan dana na
Miru, što su Rusi odbili. Ipak, cijela ta strka oko Llewellyna otvorila
je brojne diskusije o potencijalu i mogućnostima svemirskog turizma.
Sve je to bilo samo na papiru, kao rezultati brojnih istraživanja,
dok Denis Tito nije postao prvi svemirski turist. Zanimljivo, sama
NASA je dugo bila protiv njegovog turističkog putovanja, objašnjavajući
to Titovom fizičkom nespremnošću i slabim znanjem ruskog jezika,
što bi moglo čak i ugroziti sigurnost posade ISS-a. Naime, svaki
od astronauta na stanici je stručnjak za sve, tako da u svim slučajevima
može reagirati, bilo da se radi o začepljenom WC-u ili kvaru glavnog
računala. Ruska svemirska agencija je pak smatrala svojim pravom
odlučivati o tome tko će biti putnik Soyuza, transportne letjelice
koja svakih šest mjeseci opskrbljuje ISS, a djeluje i kao brod za
spašavanje, te njihov gost tamo. Pristanak ja NASA na kraju dala,
ali pod uvjetom da Tito na smije ulaziti u američke dijelove stanice
bez pratnje, te njegovom potvrdom da će platiti sve štete učinjene
njegovom krivnjom.
Takav stav NASA-e je iznenadio mnoge kao, najblaže rečeno čudan.
Dva su glavna razloga za to. Prvi je sam Denis Tito, jer se radi
o čovjeku s diplomom iz aeronautike koji je, da ironija bude veća,
čak i radio u NASA-i. Očigledno, PR služba ove agencije je malo
i zakazala kad nije vidjela Tita kao izvrsnu marketinšku akviziciju.
Drugi razlog je još i ozbiljniji, a vraća nas u ono razdoblje od
1997. do 2001., kada je svemirski turizam postojao samo na papiru.
10
milijardi dolara godišnje
NASA je još 1997. objavila izvješće s prognozom mogućnosti i profitabilnosti
svemirskog turizma. Premda se radilo o malom izvještaju, prognoze
su bile više nego dobre, predviđanja su govorila o milijardama dolara
godišnje. Pedantni Japanci su napravili svoje, opsežnije istraživanje,
čiji su rezultati bili još bolji. Brojke su govorile o svemirskom
turizmu kao industriji koja će u prvom desetljeću generirati profit
od 10 milijardi dolara svake godine, da bi se u sljedećem desetljeću
taj profit udvostručio. No, da bi se ta industrija pokrenula, treba
riješiti glavni problem komercijalizacije svemirskog turizma, cijenu
lansiranja jedne letjelice u svemir. Premda svemirski turizam nije
misao vodilja u NASA-inom radu na takvim letjelicama, nesporno je
da će njihovom pojavom cijena puta među zvijezda strahovito pasti.
Tako su 1998. NASA i Space Transportation Association proveli novo
istraživanje čiji je zaključak bio da bi, s ovakvim tempom razvoja
tehnologije, 2010. godine cijena turističkog aranžmana u svemiru
iznosila 50 tisuća dolara, a broj turista pola milijuna. Jednostavnom
matematikom dolazimo do 25 milijardi dolara profita od svemirskog
turizma godišnje u razdoblju od 2010. do 2020. godine. To je potaklo
i lanac hotela Hilton i još 16 drugih velikih kompanija da razmotre
mogućnost izgradnje odmarališta, a potom i hotela za turiste u svemiru.
Gledajući s optimističnim očima, ipak moramo zaključiti da su ove
prognoze pretjerane i da će ipak trebati još 10-ak godina za početak
ere svemirskog turizma, a spominjane brojke bi se mogle početi ostvarivati
tek krajem sljedećeg desetljeća, a ne početkom.
Pet
faza
No, to ne znači da ćemo biti zakinuti za bar neke vidove svemirske
zabave. Nekoliko je faza do potpune komercijalizacije svemirskog
turizma i odmora na orbitalnim stanicama ili pak Mjesecu. Prva faza
uključuje bestežinske letove, druga suborbitalne, treća orbitalne
letove, četvrta smještaj na svemirskoj stanici i peta i konačna
svemirske hotele, bilo u orbiti ili na Mjesecu. Neki od vizionara
pričaju i o šestoj fazi, svemirskoj kulturi i sportu, npr. orbitalne
galerije ili stadioni. Dvije od pet faza su već dostupne, istina
ne u svemirskim letjelicama nego avionima. Simulacija bestežinskog
stanja je jedan od ključnih dijelova obuke za astronauta, ali i
iskustvo koje su svi koji su ga prošli proglasili nezaboravnim.
Ruska leteća tvrđava IL-76 avion je u kome se izvodi ova simulacija.
Avion se penje do visine od devet kilometara, nakon čega ponire
na šest. Krivulja koju potom izvodi neutralizira gravitaciju i 25
sekundi lebdite u prostoru, i tako deset puta ili ukupno 4 minute
bez gravitacije. Tvrtka indikativnog imena ZeroG nudi ovaj doživljaj
svima zainteresiranima. Slično je stvar i sa suborbitalnim letovima,
samo se oni izvode na MiG 29 avionima, također u Rusiji.
Treća faza, orbitalni letovi je i najvažnija. Prvi razlog je u tome
što zahtjeva konstrukciju i proizvodnju letjelice, tzv. reusable
launch vehichle, RLV, čije će lansiranje biti jeftinije od lansiranja
shuttlea. Cijena leta shuttlea je 20 tisuća dolara po kilogramu
težine, a da bi se stekli uvjeti za komercijalizaciju orbitalnih
letova tu cijenu treba spustiti na barem 5 tisuća po kilogramu.
Drugi razlog je u tome što jeftinije letjelice znače i lakše konstrukcije
orbitalnih postaja, čime se otvaraju vrata i za četvrtu fazu, smještaj
turista na orbitalnim stanicama, te na kraju i petu fazu, izgradnju
orbitalnih hotela.
X-Prize
NASA je zato objavila natječaj za izradu prototipova RLV-a, koji
bi uz postojeće shuttlove trebali dopuniti svemirsku flotu. Premda
su neki osporavali opravdanost ovog natječaja, s obzirom da shuttlovi
imaju vijek trajanja 100 letova, a nisu ispunili ni četvtrinu. Ipak,
NASA je dala do znanja da će RLV biti dodatak floti, a ne zamjena
za shuttle. Rezultati natječaja dali su dva zanimljiva prototipa,
nazvana X-33 i X-34. Premda su prvi rezultati bili obećavajući,
NASA kasni sa projektima, a objašnjenja za to su vrlo čudna, često
i kontradiktorna. Zlobnici kažu da je razlog tome činjenica da NASA
još ne želi komercijalizaciju svemirskog turizma, koja bi se dogodila
već oko 2010. pod uvjetom da X-34 poleti u roku godine ili dvije.
Kad je postalo jasno da NASA po starom dobrom običaju nešto mulja,
bilo je vrijeme za preuzimanje inicijative.
Jedna američka organizacija, sastavljena od nekoliko fondacija pokrenula
je X-prize natjecanje. Osvojit će ga tvrtka koja uspije poslati
svemirski brod sa tročlanom posadom na visinu od 100 kilometara,
sigurno ga vrati na Zemlju, a zatim uspješno ponovi taj poduhvat
u roku od dva tjedna, kako bi dokazala da je riječ o letjelici za
višekratnu upotrebu. Granica od 100 kilometara je izabrana zato
jer se radi o visini na kojoj je granica atmosfere i svemira, visina
na kojoj se službeno postaje astronaut. U trci za ovu nagradu sudjeluju
24 kompanije koje su se i do sada uglavnom bavile informatikom i
novim tehnologijama. Njihovi vlasnici su zaljubljenici u svemirske
letove i spremni su da u njih ulože basnoslovne svote. Trenutni
favorit je Scaled Composites, tvrtka iz Kalifornije koju je osnovao
Bert Rutan, poznati konstruktor letjelica.
Svemirski
hoteli
Bilo kako bilo, većina stručnjaka ali i korporacija najavljuju svemirske
hotele do 2020. Međutim, teško je očekivati da će to biti InterContinental.
Prvi svemirski hotel najvjerojatnije će biti dodatni modul na Međunarodnoj
svemirskoj stanici sa sobom ili dvije, koji će moći primiti šest
osoba. Prognoze govore da će to biti već 2015-e godine, a koristiti
će se prvenstveno za istraživanje potreba turista u svemiru. Prvi
turisti u tom "hotelu" bit će milijunaši koji će si to
moći priuštiti, ali i sretnici koji će biti birani između "običnih"
ljudi. Pitanje je kako će oni biti birani, po kojim kriterijima.
Neki čak predviđaju i veliku lutriju, na kojoj će odmor na ISS-u
biti glavni dobitak. Zanimljivo, jedan od glavnih zagovornika ove
lutrije je astronaut Buzz Aldrin. Jednom kada se vidi kako točno
reagiraju turisti u svemiru, onda će biti lakše planirati i daljnju
gradnju svemirskih hotela. Kako sada stvari stoje, možemo ih očekivati
sredinom dvadesetih godina ovog stoljeća. Na žalost autora ovog
teksta, ali i dobrog dijela redakcije pc chipa, prekasno za svadbu
u svemiru, ali ipak dovoljno blizu da si možemo priuštiti jedan
odmor tamo.
HOĆE LI BITI ŠTA OD OVOGA
DA ILI NE
svemirskog turizma. Naime, tog je datuma, 2001. godine na Međunarodnu
svemirsku postaju došao prvi svemirski turist. Premda je i danas
većini nezamislivo da svemir bude turističko odredište, kalifornijski
milijunaš Denis Tito uspio je ostvariti svoj dječački san. Istina,
koštao ga je 20 milijuna dolara i 6 mjeseci rigoroznih priprema,
ali kad si to čovjek može priuštiti svaki se ovako potrošeni dolar
isplati. Godinu dana nakon njega isto si je za rođendan poklonio
bogataš iz Južne Afrike, Mark Shuttleworth. "Nešto ovako nisam
mogao zamisliti ni u najluđim snovima. Živjeti u svemiru je kao
živjeti drugačiji život u nekom drugom svijetu. Biti u bestežinskom
stanju i gledati Zemlju tako je spektakularno i inspirirajuće. Uvjeren
sam da sam izuzetno privilegiran što mi se pružila ova prilika.",
rekao je Tito za vrijeme boravka u modulu Alfa, gdje je bio "gost"
ruskih astronauta na stanici. Ipak, nije to bilo zbog daljnjeg učvršćivanja
rusko-američke suradnje u svemiru, već iz čisto financijskih razloga.
Ruska svemirska agencija grca u financijskim problemima i svaki
dolar, a pogotovo 20 milijuna njih dobro im dođe.
Svemirski
Yugo i hohštapler
Upravo je nedostatak novca za održavanje ruske svemirske stanice
Mir prvi put pokrenuo pitanje komercijalnog svemirskog turizma.
Naime, 1997. je bila godina peha za Mir, nesreće, sudari, požari,
kvarovi i razni drugi problemi prijetili su stanici. To je polako
nerviralo NASA-u, koja je uložila pola milijarde dolara na spašavanje
Mira, ali bez koristi. Štoviše, stanica je u Americi posprdno prozvana
svemirskim Yugom. Godinu dana kasnije NASA se povlači iz projekta,
a Rusi ostaju bez novca. Spas je nađen u obliku američkog biznismena
Petera Llewellyna, koji je ponudio nevjerojatnih 100 milijuna dolara
za tjedan dana na Miru. Uzmete li u obzir da je godišnji budžet
Ruske svemirske agencije oko 120 milijuna dolara, jasno je zašto
su sa veseljem prihvatili ponudu, zanemarujući prijateljska upozorenja
većih svjetskih novinskih agencija koje su objavile da je Llewellyn
osoba koju se u našem žargonu opisuje kao smutljivca, mutikašu i
hohštaplera. To je dovelo do serije bizarnih događaja, koja je uključila
i Llewellynov prolaz na liječničkom pregledu, premda je bio 45 kilograma
pretežak za astronauta. Liječnička služba Ruske svemirske agencije
samo je konstatirala da bi za te novce u svemir poslali i slona
uz Llewellyna. I dok je on prolazio pripreme, Rusi su ispostavljali
račune za rate od po 10 milijuna dolara. Kada su nedugo prije lansiranja
shvatili da niti jedna nije plaćena, Llewellyn je dobio sugestiju
da bi bilo bolje da napusti SSSR, što mu nije teško palo.
Prvi
turist
Tada su novine objavile i jednu zanimljivu činjenicu. Naime, deset
godina ranije, 1988. američki country pjevač John Denver ponudio
je Rusima "samo" 10 milijuna dolara za tjedan dana na
Miru, što su Rusi odbili. Ipak, cijela ta strka oko Llewellyna otvorila
je brojne diskusije o potencijalu i mogućnostima svemirskog turizma.
Sve je to bilo samo na papiru, kao rezultati brojnih istraživanja,
dok Denis Tito nije postao prvi svemirski turist. Zanimljivo, sama
NASA je dugo bila protiv njegovog turističkog putovanja, objašnjavajući
to Titovom fizičkom nespremnošću i slabim znanjem ruskog jezika,
što bi moglo čak i ugroziti sigurnost posade ISS-a. Naime, svaki
od astronauta na stanici je stručnjak za sve, tako da u svim slučajevima
može reagirati, bilo da se radi o začepljenom WC-u ili kvaru glavnog
računala. Ruska svemirska agencija je pak smatrala svojim pravom
odlučivati o tome tko će biti putnik Soyuza, transportne letjelice
koja svakih šest mjeseci opskrbljuje ISS, a djeluje i kao brod za
spašavanje, te njihov gost tamo. Pristanak ja NASA na kraju dala,
ali pod uvjetom da Tito na smije ulaziti u američke dijelove stanice
bez pratnje, te njegovom potvrdom da će platiti sve štete učinjene
njegovom krivnjom.
Takav stav NASA-e je iznenadio mnoge kao, najblaže rečeno čudan.
Dva su glavna razloga za to. Prvi je sam Denis Tito, jer se radi
o čovjeku s diplomom iz aeronautike koji je, da ironija bude veća,
čak i radio u NASA-i. Očigledno, PR služba ove agencije je malo
i zakazala kad nije vidjela Tita kao izvrsnu marketinšku akviziciju.
Drugi razlog je još i ozbiljniji, a vraća nas u ono razdoblje od
1997. do 2001., kada je svemirski turizam postojao samo na papiru.
10
milijardi dolara godišnje
NASA je još 1997. objavila izvješće s prognozom mogućnosti i profitabilnosti
svemirskog turizma. Premda se radilo o malom izvještaju, prognoze
su bile više nego dobre, predviđanja su govorila o milijardama dolara
godišnje. Pedantni Japanci su napravili svoje, opsežnije istraživanje,
čiji su rezultati bili još bolji. Brojke su govorile o svemirskom
turizmu kao industriji koja će u prvom desetljeću generirati profit
od 10 milijardi dolara svake godine, da bi se u sljedećem desetljeću
taj profit udvostručio. No, da bi se ta industrija pokrenula, treba
riješiti glavni problem komercijalizacije svemirskog turizma, cijenu
lansiranja jedne letjelice u svemir. Premda svemirski turizam nije
misao vodilja u NASA-inom radu na takvim letjelicama, nesporno je
da će njihovom pojavom cijena puta među zvijezda strahovito pasti.
Tako su 1998. NASA i Space Transportation Association proveli novo
istraživanje čiji je zaključak bio da bi, s ovakvim tempom razvoja
tehnologije, 2010. godine cijena turističkog aranžmana u svemiru
iznosila 50 tisuća dolara, a broj turista pola milijuna. Jednostavnom
matematikom dolazimo do 25 milijardi dolara profita od svemirskog
turizma godišnje u razdoblju od 2010. do 2020. godine. To je potaklo
i lanac hotela Hilton i još 16 drugih velikih kompanija da razmotre
mogućnost izgradnje odmarališta, a potom i hotela za turiste u svemiru.
Gledajući s optimističnim očima, ipak moramo zaključiti da su ove
prognoze pretjerane i da će ipak trebati još 10-ak godina za početak
ere svemirskog turizma, a spominjane brojke bi se mogle početi ostvarivati
tek krajem sljedećeg desetljeća, a ne početkom.
Pet
faza
No, to ne znači da ćemo biti zakinuti za bar neke vidove svemirske
zabave. Nekoliko je faza do potpune komercijalizacije svemirskog
turizma i odmora na orbitalnim stanicama ili pak Mjesecu. Prva faza
uključuje bestežinske letove, druga suborbitalne, treća orbitalne
letove, četvrta smještaj na svemirskoj stanici i peta i konačna
svemirske hotele, bilo u orbiti ili na Mjesecu. Neki od vizionara
pričaju i o šestoj fazi, svemirskoj kulturi i sportu, npr. orbitalne
galerije ili stadioni. Dvije od pet faza su već dostupne, istina
ne u svemirskim letjelicama nego avionima. Simulacija bestežinskog
stanja je jedan od ključnih dijelova obuke za astronauta, ali i
iskustvo koje su svi koji su ga prošli proglasili nezaboravnim.
Ruska leteća tvrđava IL-76 avion je u kome se izvodi ova simulacija.
Avion se penje do visine od devet kilometara, nakon čega ponire
na šest. Krivulja koju potom izvodi neutralizira gravitaciju i 25
sekundi lebdite u prostoru, i tako deset puta ili ukupno 4 minute
bez gravitacije. Tvrtka indikativnog imena ZeroG nudi ovaj doživljaj
svima zainteresiranima. Slično je stvar i sa suborbitalnim letovima,
samo se oni izvode na MiG 29 avionima, također u Rusiji.
Treća faza, orbitalni letovi je i najvažnija. Prvi razlog je u tome
što zahtjeva konstrukciju i proizvodnju letjelice, tzv. reusable
launch vehichle, RLV, čije će lansiranje biti jeftinije od lansiranja
shuttlea. Cijena leta shuttlea je 20 tisuća dolara po kilogramu
težine, a da bi se stekli uvjeti za komercijalizaciju orbitalnih
letova tu cijenu treba spustiti na barem 5 tisuća po kilogramu.
Drugi razlog je u tome što jeftinije letjelice znače i lakše konstrukcije
orbitalnih postaja, čime se otvaraju vrata i za četvrtu fazu, smještaj
turista na orbitalnim stanicama, te na kraju i petu fazu, izgradnju
orbitalnih hotela.
X-Prize
NASA je zato objavila natječaj za izradu prototipova RLV-a, koji
bi uz postojeće shuttlove trebali dopuniti svemirsku flotu. Premda
su neki osporavali opravdanost ovog natječaja, s obzirom da shuttlovi
imaju vijek trajanja 100 letova, a nisu ispunili ni četvtrinu. Ipak,
NASA je dala do znanja da će RLV biti dodatak floti, a ne zamjena
za shuttle. Rezultati natječaja dali su dva zanimljiva prototipa,
nazvana X-33 i X-34. Premda su prvi rezultati bili obećavajući,
NASA kasni sa projektima, a objašnjenja za to su vrlo čudna, često
i kontradiktorna. Zlobnici kažu da je razlog tome činjenica da NASA
još ne želi komercijalizaciju svemirskog turizma, koja bi se dogodila
već oko 2010. pod uvjetom da X-34 poleti u roku godine ili dvije.
Kad je postalo jasno da NASA po starom dobrom običaju nešto mulja,
bilo je vrijeme za preuzimanje inicijative.
Jedna američka organizacija, sastavljena od nekoliko fondacija pokrenula
je X-prize natjecanje. Osvojit će ga tvrtka koja uspije poslati
svemirski brod sa tročlanom posadom na visinu od 100 kilometara,
sigurno ga vrati na Zemlju, a zatim uspješno ponovi taj poduhvat
u roku od dva tjedna, kako bi dokazala da je riječ o letjelici za
višekratnu upotrebu. Granica od 100 kilometara je izabrana zato
jer se radi o visini na kojoj je granica atmosfere i svemira, visina
na kojoj se službeno postaje astronaut. U trci za ovu nagradu sudjeluju
24 kompanije koje su se i do sada uglavnom bavile informatikom i
novim tehnologijama. Njihovi vlasnici su zaljubljenici u svemirske
letove i spremni su da u njih ulože basnoslovne svote. Trenutni
favorit je Scaled Composites, tvrtka iz Kalifornije koju je osnovao
Bert Rutan, poznati konstruktor letjelica.
Svemirski
hoteli
Bilo kako bilo, većina stručnjaka ali i korporacija najavljuju svemirske
hotele do 2020. Međutim, teško je očekivati da će to biti InterContinental.
Prvi svemirski hotel najvjerojatnije će biti dodatni modul na Međunarodnoj
svemirskoj stanici sa sobom ili dvije, koji će moći primiti šest
osoba. Prognoze govore da će to biti već 2015-e godine, a koristiti
će se prvenstveno za istraživanje potreba turista u svemiru. Prvi
turisti u tom "hotelu" bit će milijunaši koji će si to
moći priuštiti, ali i sretnici koji će biti birani između "običnih"
ljudi. Pitanje je kako će oni biti birani, po kojim kriterijima.
Neki čak predviđaju i veliku lutriju, na kojoj će odmor na ISS-u
biti glavni dobitak. Zanimljivo, jedan od glavnih zagovornika ove
lutrije je astronaut Buzz Aldrin. Jednom kada se vidi kako točno
reagiraju turisti u svemiru, onda će biti lakše planirati i daljnju
gradnju svemirskih hotela. Kako sada stvari stoje, možemo ih očekivati
sredinom dvadesetih godina ovog stoljeća. Na žalost autora ovog
teksta, ali i dobrog dijela redakcije pc chipa, prekasno za svadbu
u svemiru, ali ipak dovoljno blizu da si možemo priuštiti jedan
odmor tamo.
HOĆE LI BITI ŠTA OD OVOGA
DA ILI NE 